Postoje ljudi koje prvo upoznamo preko ekrana, kroz nekoliko minuta videa, jednu rečenicu ili kadar koji nas zaustavi usred beskonačnog listanja sadržaja. Barbara Udovičić svoju je publiku gradila upravo tako, govoreći neposredno, otvoreno i bez mnogo ukrasa. Ovoga puta ekran je nestao.
Pred rasprodanim gledalištem u Kastvu održana je pretpremijera njezina autorskog projekta „Barbara Unplugged“, sedamdesetominutnog susreta s publikom u kojem Udovičić vlastitu životnu priču prenosi uživo, oslanjajući se gotovo isključivo na riječ, prisutnost i iskustva koja je oblikuju.
Forma pritom izmiče jednostavnoj definiciji. U njoj ima elemenata monodrame, osobne ispovijesti i pripovijedanja uživo, ali „Barbara Unplugged“ ponajviše počiva na ideji da jedna osoba stane pred publiku i ispriča ono što obično ostaje iza pažljivo složene slike života.
Bolest, gubici, ljubav, lomovi i trenuci nakon kojih se svakodnevica više ne vraća na staro postaju okosnica večeri. Udovičić o njima govori bez velikih scenskih intervencija, ostavljajući prostor rečenicama i tišini koja dolazi nakon njih.
Upravo je ta tišina obilježila kastavsku večer. Publika je tijekom izvedbe gotovo nepomično pratila priču, a emotivna reakcija nakon završetka pokazala je koliko je intiman format pogodio iskustva koja su mnogo šira od biografije osobe na pozornici.
Za Barbarinu publiku taj prijelaz ima dodatnu težinu. Njezini videozapisi na društvenim mrežama dosezali su milijunsku gledanost, dok je knjiga „Bedra puna riže“ u dvije naklade rasprodana u svega nekoliko dana. „Barbara Unplugged“ nastavlja istu autorsku nit, ali je prenosi u sasvim drukčiji prostor.
Knjiga pritom služi kao važan dio šire priče, dok scenski projekt razvija vlastiti jezik. U njemu nema mogućnosti ponavljanja kadra, montaže ni udaljenosti koju pruža ekran. Ostaju glas, tijelo, publika i trenutak koji se događa samo jednom.
Možda je upravo zato zanimljivo promatrati „Barbara Unplugged“ i kao mali znak vremena. U razdoblju u kojem se sadržaj mjeri sekundama, Udovičić je publiku koja ju je upoznala kroz kratke digitalne forme uspjela dovesti u kazalište i zadržati njezinu pažnju sedamdeset minuta.
To govori ponešto i o publici. Nakon godina brzog sadržaja, savršeno uređenih kadrova i neprekidnog pomicanja prstom po ekranu, ponovno postoji prostor za priču koja traži mir, koncentraciju i emocionalnu prisutnost.
Kastav je bio početak. Regionalna turneja nastavlja se 2. listopada u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh, a i ta je izvedba već rasprodana.
Za projekt koji se temelji na jednoj osobi, njezinu glasu i spremnosti da pred nepoznatim ljudima govori o vrlo osobnim dijelovima života, to je možda i najzanimljiviji podatak. Publika očito želi čuti što ostaje kada se ekran ugasi.
Foto: Marko Djurica