“Nemoj me pitati o djetinjstvu. U životu, znaš, možeš umrijeti više puta.”
Tako je pričala Coco Chanel. Nije to bila neka dramatična izjava već njezin obrambeni zid. Očito nije voljela govoriti o prošlosti, a posebno ne o svom djetinjstvu. I to s razlogom. Majka joj je umrla kad je imala dvanaest godina, a otac je nju, njene sestre i braću ostavio u samostanu i nikad ga više nije vidjela. Redovnice koje su vodile samostan bile su hladne i stroge bez nježnosti i bliskosti. Iz tog iskustva ne možeš nikome vjerovati i oslanjaš se samo na sebe.
Kako rana trauma stvara životne obrasce koji nas štite, ali i udaljuju
Ako promatramo njezin život iz kuta obiteljskih konstelacija, vidimo kako su njene kasnije odluke bile oblikovane upravo tim ranim napuštanjem.
Dijete koje ostane bez roditelja često cijeli život traži potvrdu da vrijedi, ali Coco to nije radila kroz traženje ljubavi nego kroz uspjeh, moć i samostalnost. Ljubavni odnosi koje je imala bili su s muškarcima koji joj nisu mogli ili nisu htjeli pružiti trajnu vezu. Bili su bogati, utjecajni, ali i emocionalno nedostupni, kao da je nesvjesno birala osobe koje je podsjećaju na oca koji ju je napustio.
Nikad se nije udavala niti imala djecu. Iza uspjeha i luksuza je stajala žena koja je cijeli život bila sama i nikome nije dala da joj se previše približi. Bila je stroga, zahtjevna, često nedostupna, prvo prema sebi pa onda i prema drugima.
Coco nikad nije imala svoju, tzv. prvu obitelj, onu iz koje dolazimo u sigurnom, zdravom obliku. Nije imala ni drugu, onu koju stvaramo sami.
Njezin život je ostao u prostoru između, tamo gdje je imala kontrolu, moć, ali ne i bliskost. Njezin izbor i odluke nisu bile pogrešne, bile su jedine moguće u sustavu koji nije prepoznao njezine potrebe dok je bila dijete.
Za ponijeti sa sobom
Kad netko kaže da ne želi govoriti o djetinjstvu, to ne znači da ono nije važno. Kod Coco Chanel, ono je bilo ključno za njen daljnji život. Nevidljivo, ali prisutno u svemu što je radila i koga je birala.
Članak izvorno objavljen na BUDI DOBRO