U prostoru zagrebačkog Etnografskog muzeja, pod kupolom oktogonalne dvorane, Nenad Sovilj zaključio je dvadeset godina rada potezom koji je istovremeno tih i radikalan. Ne velikom retrospektivom, ne nizom “najboljih komada”, nego jednim jedinim objektom: ogrlicom izrađenom od pet plemenitih materijala. Kao da je cijelu priču odlučio sažeti u jedan, precizan rez.
Završni događaj izložbe “(2 + 2) x 5” okupio je mali, pomno odabrani krug uzvanika. Među njima su bile i predstavnice diplomatskog zbora: veleposlanica Kanade Jessica Eve Blitt, veleposlanica Kraljevine Švedske Anna Katarina Boda te veleposlanica Irske Wendy Dorman-Smith. U dvorani je bila i Martina Bienenfeld, direktorica Turističke zajednice grada Zagreba, u čijoj je organizaciji događaj i održan.
Sovilj je tom prigodom predstavio do sada neviđenu kreaciju od zlata, dijamanta, safira, smaragda i zlatnog bisera. Umjesto da se oslanja na prepoznatljive točke vlastite karijere, otišao je u suprotnom smjeru. Minimalno, asketski, gotovo drsko jednostavno.
“Umjesto klasične retrospektive s puno radova, napravio sam jednu ogrlicu”, rekao je autor. “Odlučio sam napraviti nešto vrlo jednostavno i radikalno.”
Ogrlica je sastavljena od 23 segmenta, a može se rastaviti u dvadeset samostalnih komada nakita. Svaki element može živjeti zasebno, kao prsten, privjesak ili mali skulpturalni objekt, dok zajedno funkcioniraju kao svojevrsni komprimirani arhiv njegova rada. Ideja je jasna: jedan predmet, više interpretacija. Jedna forma, desetine mogućih načina nošenja.
U razgovoru o vlastitom putu Sovilj se prisjetio početaka i činjenice koja ga često definira izvan očekivanih okvira. Njegovo formalno obrazovanje nije krenulo iz dizajna, nego iz znanosti. “Po struci sam magistar fitomedicine, ali sam od početka bio skulptor koji se zaljubio u nakit”, rekao je, ponovivši misao po kojoj ga mnogi pamte: “Nakit je za mene skulptura koja je dobila privilegiju da živi na tijelu.”
U toj rečenici je i ključ cijele večeri. Sovilj ne radi samo ukras. Radi objekt koji traži blizinu kože, težinu pokreta, gestu nošenja. I zato je ova ogrlica više od jubileja. Ona je, zapravo, najčišći sažetak onoga što radi već dvadeset godina: skulpturu koja se ne gleda samo u vitrini, nego živi, mijenja se i postaje dio osobe koja je nosi.
Foto: Domagoj Bregant